Putovanje s duhovnim vježbama – otkazano
Korizmene duhovne vježbe na putu koje vode oci dominikanci
Projekt je za razdoblje 2026.–2027. obustavljen; možda će se održati sljedećih godina.
Projekt je za razdoblje 2026.–2027. obustavljen; možda će se održati sljedećih godina.
Četvrtak* – Utrecht
Pandhof Sinte Marie
Starokatolička katedrala sv. Gertrude
Skrivena crkva Gertrudiskapel
Catharijneconvent
Katedrala sv. Katarine
Katedrala sv. Martina
Crkva sv. Petra
Spomenik sv. Vilibrordu
Crkva sv. Augustina
Petak – Amsterdam
Konkatedrala sv. Nikole
Ons’ Lieve Heer op Solder
Oudekerk
Westerkerk
Heilige Stede
Begijnhof
Subota – Haarlem, Amsterdam
Katedrala sv. Bavona
Nekadašnja katedrala sv. Bavona
Slobodno vrijeme u Amsterdamu
Sveta misa prije procesije
Sudjelovanje u Tihoj procesiji
Nedjelja – Amsterdam
Sveta misa u kapeli Occohofje
Prijelaz preko Njemačke
Povratak u Poljsku
* Iz Krakova krećemo u srijedu i noćimo u Hannoveru (Njemačka).
Stille Omgang na nizozemskom znači Tiha procesija. I upravo je takva. U tišini, bez Presvetog Oltarskog Sakramenta, bez liturgijskog ruha, procesijskih barjaka ili drugih vanjskih izraza vjere, u običnoj odjeći, nekoliko tisuća ljudi već 145 godina prolazi ulicama staroga Amsterdama u subotnjoj noći nakon 15. ožujka.
Kad su 1881. Joseph Lousbergh i njegov prijatelj Carel Elsenburg s nekoliko znanaca prvi put nakon tristo godina krenuli stopama svojih predaka, vanjski znakovi katoličkog bogoštovlja bili su zabranjeni. I tijekom više od sto godina tradicionalni oblik Tihe procesije toliko se ukorijenio da ga ni nakon ukidanja zabrane 1983. nitko nije htio mijenjati.
Počinju i završavaju na trgu Spui, u čijoj je blizini nekoć stajala kapela Heilige Stede, gdje se čuvalo čudesno sačuvano Tijelo Gospodnje. Prolaze ulicom Kalverstraat, gdje se dogodilo Amsterdamsko čudo, pored lijepe gotičke Nove crkve (Nieuwe Kerk), idu ulicom Nieuwendijk do nekadašnje obale morskog zaljeva (gdje se danas ponosno prostire željeznički kolodvor) i vraćaju se usporednim ulicama Warmoesstraat i Nes. Dolaze iz cijele Nizozemske, pa i iz inozemstva. Ne samo katolici, iako su još uvijek većina. Danas Tihu procesiju organizira posebna udruga; prije procesije nizozemski biskupi slave mise u gradskim crkvama za pojedine skupine hodočasnika, a postoji i poseban cjelodnevni program za mlade.
Kako je sve počelo? Još sredinom 14. stoljeća Amstelredamme, što znači „brana na rijeci Amstel”, bio je sićušno ribarsko selo koje je tonulo u blato, poput mnogih drugih na tonućoj, olujama poplavljivanoj obali zaljeva Sjevernog mora, Zuiderzeeja. Tako je bilo sve do srijede 15. ožujka 1345. Taj jedan dan promijenio je povijest grada – „luke velike kao svijet” – i cijele Nizozemske.
U kući u Kalverstraatu, danas luksuznoj trgovačkoj ulici u samom srcu amsterdamskoga Staroga grada, umirao je ribar (možda se zvao Ysbrant Dommer). Primio je bolesničko pomazanje, ali nije mogao zadržati svetu pričest i povratio ju je. Prema propisima, Tijelo Gospodnje bačeno je u vatru koja je gorjela u ognjištu. Sljedećeg jutra, kad se čistio kamin, pokazalo se da hostija nije izgorjela. Istraga utrechtskog biskupa, kojem je biskupiji područje pripadalo, potvrdila je čudo. Očito euharistijsko čudo. Uskoro je sagrađena kapela (Heilige Stede, „sveto mjesto”), a u Amsterdam su počele hrliti mase hodočasnika. Još jedno čudo dogodilo se 1452. U strašnom požaru grada kapela je izgorjela. Ali Tijelo Gospodnje, stavljeno u pokaznicu i štovano više od stotinu godina, ponovno je spašeno iz plamena.
Živo hodočasničko gibanje iz zemlje i inozemstva (najpoznatiji hodočasnik bio je car Maksimilijan Habsburški, koji je čudesno ozdravio) pridonijelo je brzom rastu veličine i važnosti grada na Amstelu. U Heilige Stede slavila su se svečana bogoslužja s najboljom glazbom onoga vremena, a gradom su prolazile veličanstvene procesije. Tako je bilo do 1578. Tada su, unatoč junačkoj obrani amsterdamskih žena, Heilige Stede zauzeli protestanti. Uništili su svu njezinu opremu (jedino što je spašeno, unaprijed skriveno, bio je raskošno iluminirani glazbeni rukopis, takozvani Occo Codex) i crkvu pretvorili u staju i skladište. Kasnije su je potpuno srušili.
Dugih 270 godina katolici u Amsterdamu i u cijeloj Nizozemskoj živjeli su u ilegali, ali nisu dopustili da ih se slomi. Čim su se pojavile političke mogućnosti, Katolička Crkva u Nizozemskoj podigla se iz pepela. Preživjela je katastrofu Drugoga svjetskog rata i snažne potrese 1960-ih. A najsnažniji vanjski izraz njezine vjere jest amsterdamska Tiha procesija. Ove godine, na poziv biskupa Haarlem-Amsterdama Jana Hendriksa, i mi – hodočasnici iz Poljske – imamo priliku prvi put doživjeti taj molitveni hod večernjim ulicama staroga Amsterdama. Okruženi prepunim coffee shopovima, LGBT barovima i lokalima Četvrti crvenih svjetiljki, moći ćemo dati snažno svjedočanstvo vjere onima koji ne poznaju Krista i tek trebaju otkriti koliko im je potreban.
Kad pošaljete i platite prijavu, više se ne morate brinuti o tim dijelovima putovanja – pobrinut ćemo se za svaki detalj.
Na relaciji Krakov–Amsterdam–Krakov: udoban autobus sa sklopivim i pomičnim sjedalima, klimatizacijom, barom, WC-om i DVD-om.
4 doručka i 4 večere, posluženi u mjestima smještaja.
4 noćenja u hotelima s 2 ili 3 zvjezdice, dvokrevetne/trokrevetne sobe s kupaonicom.
Osiguranje kod Signal Iduna (liječnički troškovi + kronične bolesti 30 000 EUR, nezgode 15 000 PLN, prtljaga 1000 PLN), doprinosi Turističkom jamstvenom fondu i Fondu turističke pomoći.
Duhovnu skrb o hodočašću vode oci dominikanci Dawid Kołodziejczyk i Łukasz Miśko.
Skrb voditelja putovanja iz agencije Misja Travel i vodiča specijaliziranog za Tihu procesiju.
>
Utrecht je nizozemski pandan našem Gnieznu, samo što je grad star 2000 godina – nastao je kao utvrda koju su Rimljani oko 50. godine po Kr. podigli na limesu, slavnoj granici Rimskoga Carstva duž Rajne i Dunava. Zvala se Traiectum. Danas njezino mjesto zauzimaju katedrala sv. Martina i trg ispred nje. Stanovnici Utrechta ponosni su na rimsku prošlost grada i brinu se da se sačuvaju njezini tragovi.
Nakon odlaska Rimljana Utrecht i južni dio današnje Nizozemske pripadali su djelomično romaniziranim i pokrštenim germanskim plemenima (Francima), dok su na sjeveru živjeli poganski Frizi. Iako se kršćanstvo nikada nije povuklo iz krajeva južno od Rajne, zasebna utrechtska biskupija osnovana je kad je grad krajem 7. stoljeća postao sjedište sv. Vilibrorda, misionara s Britanskih otoka poznatog kao apostol Nizozemske.
Sadašnji ordinarij, u Poljskoj dobro poznati kardinal Willem Eijk, 71. je biskup Utrechta.
Utrecht je bio rodni grad jedinoga nizozemskog pape, Hadrijana VI. (1522.–1523.). Podsjeća na njega kuća sagrađena po njegovu nalogu, poznata kao „Papinska kuća” (Paushuize). Bit će na našem putu.
Na putu prema staroj jezgri posjetit ćemo nedavno obnovljenu crkvu sv. Augustina. Uz katedralu sv. Katarine, to je druga povijesna katolička crkva u Utrechtu. Sagrađena je u klasicističkom stilu 1839.–1840. kao prva velika katolička crkva u gradu nakon ukidanja zabrane katoličkog bogoštovlja. Primjer je takozvanih Waterstaatskerken (crkava Vodne uprave), čiju su gradnju nadzirali inženjeri Glavne uprave za javne radove i vodno gospodarstvo (Rijkswaterstaat). U Nizozemskoj ih ima nekoliko desetaka. Njezin titular nastavio je tradiciju „skrivene crkve” koja je od 1636. tajno djelovala u građanskoj kući u ulici Jeruzalemstraat. Prije nekoliko godina uprava katoličkih župa odlučila je zatvoriti crkve sv. Augustina i sv. Katarine. To je izazvalo veliko ogorčenje, zahvaljujući kojem su obje crkve i dalje otvorene i u njima se slavi bogoslužje. U crkvi sv. Augustina svaki se dan u podne slavi sveta misa – nešto iznimno za Nizozemsku. Crkvu vode augustinci, red kojemu pripada Sveti Otac Lav XIV.
Sv. Vilibrord živio je na prijelazu 7. u 8. stoljeće. Bio je anglosaksonski benediktinac koji je oko 690. preplovio Sjeverno more kako bi pokrstio poganske nizozemske krajeve. Činio je to u ime nesebičnog keltskog ideala peregrinatio Christi, „hodočašća za Krista”. To nije bilo bezopasno zanimanje – nedugo prije poganski Frizi ubili su sv. Bonifacija. No Vilibrord je surađivao s Karlom Martelom iz karolinške dinastije i uspio je postaviti temelje trajne crkvene organizacije u nizozemskim krajevima (dotad je ondje od 4. stoljeća postojala samo biskupija u Tongerenu/Maastrichtu). Pokopan je u opatiji koju je osnovao u Echternachu u Luksemburgu, gdje se svake godine u njegovu čast održava slavna „plesna procesija”. Utrechtska katolička katedrala čuva raskošan relikvijar s njegovim moćima.
Crkva sv. Petra dio je utrechtskog „križa crkava” iz 11. stoljeća. Uz sv. Petra činile su ga katedrala sv. Martina, crkva sv. Ivana te srušene crkve sv. Marije i sv. Pavla. Jedna je od stotinu najvažnijih nizozemskih spomenika na popisu državne agencije za kulturnu baštinu. Godine 1076. postala je pozornica visoke politike: kad je papa Grgur VII. izopćio cara Henrika IV., car je upravo boravio u Utrechtu. Iz osvete je naredio mjesnom biskupu da on izopći papu. Biskup je to učinio s oltara crkve sv. Petra. Iste je večeri u crkvu udarila munja i spalila je. To je protumačeno kao Božja kazna. Danas je crkva sv. Petra uglavnom gotička, ali u unutrašnjosti ima mnogo dobro očuvanih romaničkih elemenata, među njima i kriptu. Ako posjet sv. Petru ne bude moguć, umjesto nje možemo posjetiti crkvu sv. Ivana, koja također pripada „križu crkava” i u unutrašnjosti je sačuvala romaničke elemente.
Sv. Martin iz Toursa zaštitnik je grada, i do danas na Martinje Utrechtom u njegovu čast prolazi šarena povorka. Najvažnija crkva Utrechta, nekoć sjedište sv. Vilibrorda, od 16. je stoljeća u rukama protestanata. Sagrađena je na mjestu ranije rimske utvrde. To je jedina katedrala u Nizozemskoj u klasičnom gotičkom stilu francuskih katedrala. Nema glavnu lađu, koja se srušila tijekom strašne oluje 1674. Preživjeli su visoko svetište s transeptom i više od 112 m visok toranj, koji danas stoji na drugoj strani katedralnog trga. To je najviši crkveni toranj u Nizozemskoj i najviša zgrada u Utrechtu. Sačuvani su i klaustar i kaptolska dvorana nekadašnjeg katedralnog kompleksa. Upravo je ondje 1579., tijekom rata za neovisnost od španjolskih Habsburgovaca, potpisana Utrechtska unija, iz koje je kasnije nastala Republika Ujedinjenih Provincija – današnja nizozemska država.
Biskupska katedra kardinala Wima Eijka u katedrali sv. Katarine u Utrechtu, s njegovim grbom i geslom „Noli recusare laborem” – „Ne odbijaj rad”.
Crkva, koja je nekoć pripadala karmelićanima i ivanovcima, čini jedinstven kompleks s nekadašnjim samostanom, u kojem je danas muzej sakralne umjetnosti Catharijneconvent, najveći državni muzej te vrste u Nizozemskoj. Služi kao katedrala kardinala Willema Eijka, utrechtskog nadbiskupa i primasa Nizozemske.
Prema nekima, to je jedina izvorna gotička crkva u Nizozemskoj koja je još u katoličkim rukama. Plan zatvaranja katedrale prije nekoliko je godina izazvao međunarodno ogorčenje. Djelomično i zahvaljujući prosvjedima poslanima iz Poljske, od odluke se odustalo. Posljednjih godina u božićno se vrijeme u katedrali izlaže izvorne napuljske jaslice iz 18. stoljeća sa 600 likova odjevenih u probrane kostime od pravih tkanina.
Središnji nizozemski državni muzej sakralne umjetnosti osnovan je 1970-ih u nekadašnjem karmelićanskom/ivanovačkom samostanu. Ne samo da čuva, konzervira i izlaže najdragocjenije sakralne predmete iz Nizozemske od posljednjih stoljeća prvoga tisućljeća do novoga vijeka – primjerice kalež sv. Lebuina iz 9. stoljeća, pastoral opata iz Egmonda i biskupa Haarlema iz 14. stoljeća (spašen tijekom protestantskog ikonoklastičkog bijesa zahvaljujući jednostavnoj ženi, pralji mjesnih dominikanaca) i djela Jana van Scorela, Rembrandta i Fransa Halsa.
Usko surađuje i s Crkvama i vjerskim zajednicama, pomažući spašavati najvrjednije sakralne spomenike kojima prijeti propadanje i zatvaranje u cijeloj zemlji. Uključuje takozvani „Najveći muzej Nizozemske” (Grootste Museum van Nederland), skupinu 23 najvrjednije kršćanske crkve, sinagoge i džamije. Od njih su na našem planu puta katedrala sv. Nikole u Amsterdamu, katolička katedrala sv. Bavona u Haarlemu i katedrala sv. Martina u Utrechtu. Muzej provodi istraživanja i organizira vrijedne povremene izložbe, poput opsežne izložbe posvećene jedinom nizozemskom papi, Hadrijanu VI., o 500. obljetnici njegove smrti, te izložbe „Van God los” (Daleko od Boga), koja je istraživala slom kršćanstva i masovni otpad od vjere u Nizozemskoj 1960-ih i 1970-ih.
Ta je katedrala glavna crkva nizozemske Starokatoličke crkve i sjedište njezina nadbiskupa. Sagrađena je početkom 20. stoljeća u neoromaničkom stilu u spomen na obližnju romaničku crkvu sv. Marije, srušenu po nalogu Napoleona Bonapartea. Na našem je planu puta zbog susjedne kapele sv. Gertrude, nekadašnje skrivene katoličke crkve (schuilkerk) iz razdoblja kad su protestanti progonili katolike, osnovane 1634. i sačuvane u gotovo izvornom stanju. To je jedna od dviju schuilkerken na našem planu puta. Druga, „Naš dragi Gospodin na tavanu” (Ons’ Lieve Heer op Solder) u Amsterdamu, svjetski je poznat muzej.
Crkva sv. Marije, jedna od najvećih i najljepših romaničkih građevina u Nizozemskoj, sagrađena je u 11. stoljeću kao zadužbina cara Henrika IV. i biskupa Konrada. Nakon reformacije pripadala je protestantima. Godine 1813. car Napoleon Bonaparte naredio je da se sruši, a prihod od prodaje materijala upotrijebi za njegove vojne pohode. Preživio je samo dio klaustra. Stanovnici Utrechta i danas žale za njezinim gubitkom i nastoje je na razne načine obilježiti. Na mjestu gdje je nekoć stajala nedavno je otvoren obnovljeni trg s informativnim pločama i velikim muralom koji podsjeća na crkvu. Nažalost, Nizozemska je prošla mnoge valove rušenja crkava i uništavanja sakralnih spomenika, i od stranih neprijatelja i od domaćih ikonoklasta, posljednji 1960-ih i 1970-ih, ali ondje je uvijek bilo ljudi i ustanova koji su tu baštinu spašavali i obilježavali. Pandhof Sinte Marie dobar je simbol toga.
Kao grad mornara, pomoraca i ribara, Amsterdam je tradicionalno bio povezan sa svetim biskupom Nikolom iz Mire. Uostalom, cijela Nizozemska i danas veoma štuje toga divnog zaštitnika, a studeni ulasci – intochten – Sinterklaasa, uvijek odjevenog kao biskup, u pojedina mjesta spadaju među najveće javne proslave u zemlji. Zato su u Amsterdamu tri povijesno važne crkve posvećene Dobrom Svecu. Posjetit ćemo sve tri. Neorenesansna i neobarokna konkatedrala ponosno se uzdiže blizu marine i izvrsnog Pomorskog muzeja, nasuprot Glavnom kolodvoru.
Posvećena je 1887. kao prva katolička crkva sagrađena u gradu na Amstelu nakon prestanka progona i preuzela je štovanje od „prethodnog” sv. Nikole, danas muzeja skrivene crkve Ons’ Lieve Heer op Solder.
Naslov konkatedrale Haarlemsko-amsterdamske biskupije crkva je dobila u ožujku 2025., tijekom proslave 750. obljetnice Amsterdama.
Tim je povodom u nju prenesena monumentalna stolica iz 19. stoljeća, koja je služila kao biskupska katedra nakon ponovne uspostave Haarlemske biskupije 1853. Prvi je na nju 4. ožujka 1853. sjeo biskup Franciscus Jacobus van Vree; danas je koristi biskup Jan Hendriks.
Nakon što su protestanti zabranili katoličko bogoštovlje, katolici su u svojim kućama počeli uređivati skrivene crkve (schuilkerk). Samo u Amsterdamu bilo ih je više od deset. Najpoznatija je „Naš dragi Gospodin na tavanu”, danas svjetski poznat muzej koji dokumentira život katolika tijekom 270 godina progona. Jedna je od stotinu najvažnijih nizozemskih spomenika na popisu državne agencije za kulturnu baštinu. Europska unija službeno ju je uvrstila i na popis Oznake europske baštine.
Osim savršeno očuvane crkvice, koja ima sve potrebno, uključujući orgulje, posjetitelji vide i izvorne povijesne interijere građanske kuće bogatoga amsterdamskog trgovca iz 17. stoljeća. U crkvi se jednom mjesečno slavi misa. Prije nekoliko godina krajnje lijeva gradska vlast odlučila je muzeju Ons’ Lieve Heer op Solder uskratiti sredstva i dati ih, među ostalim, crnačkim kolektivima. To je u zemlji i inozemstvu izazvalo takvo ogorčenje da je novac pronađen i muzej i dalje postoji.
Oudekerk doslovno znači „stara crkva”, i naziv je prikladan jer je crkva, posvećena prije 720 godina, bila prva crkva sagrađena u selu osnovanom uz branu na rijeci Amstel. Upravo se ovdje najprije čuvala Čudesna hostija, prije nego što je za nju 1347. sagrađeno posebno svetište Heilige Stede. Posvećena je sv. Nikoli iz Mire, zaštitniku mornara.
Ovdje su pokopani slavni skladatelj Jan Pieterszoon Sweelinck i Rembrandtova žena Saskia. U 16. stoljeću, kao i druge nizozemske crkve, postala je žrtvom ikonoklazma i prešla u protestantske ruke. Kad su na glavnom trgu Dam sagrađeni Nieuwekerk („nova crkva”) i gradska vijećnica (kraljevska palača), Oudekerk je izgubila na važnosti, ali danas je ponovno puna života zahvaljujući turizmu, koncertima i izložbama.
Jedna je od stotinu najvažnijih nizozemskih spomenika na popisu državne agencije za kulturnu baštinu. Nizozemci su pomorski narod, pa su crkve gradili… brodograditelji. Zato njihovi drveni svodovi neobično podsjećaju na prevrnute brodske trupove. U Oudekerk se to dobro vidi.
Renesansno-barokna Westerkerk („zapadna crkva” – i Amsterdam je, poput Utrechta, imao „križ crkava”) bila je prva crkva u gradu sagrađena od početka kao protestantska, što se odražava u njezinu izgledu. Lijep je primjer nizozemskog baroka i bogatstva amsterdamskoga Zlatnog doba, ali turisti iz cijelog svijeta posjećuju je ponajprije zato što je u njoj pokopan najslavniji nizozemski slikar, Rembrandt van Rijn. Njezin toranj od 87 metara najviši je crkveni toranj u Amsterdamu.
Ispred crkve nalazi se Homomonument, koji podsjeća na osobe progonjene ili ubijene zbog homoseksualne orijentacije. Ima oblik ružičastog trokuta, jer su ih Nijemci za vrijeme rata prisiljavali nositi taj znak dok su ih istrebljivali zajedno sa Židovima i Romima. Simpatije koje homoseksualne osobe danas uživaju u Nizozemskoj mogu iznenaditi Poljake, ali proizlaze iz toga što su ondje još prije nekoliko desetljeća vrijedili oštri zakoni protiv homoseksualaca. Još žive ljudi koji su zbog toga bili zatvarani…
Heilige Stede („sveto mjesto”) bila je gotička crkva sagrađena posebno za Čudesnu hostiju, svjedoka Amsterdamskog čuda od 15. ožujka 1345. U svetište su dolazili hodočasnici iz mnogih europskih zemalja, a najpoznatiji među njima bio je car Maksimilijan Habsburški (koji je čudesno ozdravio). Ondje su se slavila bogoslužja s najboljom glazbom onoga vremena i veličanstvene procesije. Godine 1578., unatoč junačkoj obrani amsterdamskih žena, Heilige Stede zauzeli su protestanti. Uništili su svu njezinu opremu (jedino što je spašeno, unaprijed skriveno, bio je raskošno iluminirani glazbeni rukopis, takozvani Occo Codex) i crkvu pretvorili u staju i skladište. Zidovi su preživjeli, ali su 1908. i oni srušeni – militantni protestantski „jastrebovi” nisu mogli podnijeti preporod katolicizma, koji se izražavao, među ostalim, u nastanku Tihe procesije, pa su odlučili ukloniti sve preostale tragove štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta. Slavni katolički arhitekt Pierre Cuypers uspio je spasiti nekoliko ulomaka kamenih elemenata. Godine 1988. stup koji je on spasio postavljen je u uglednoj ulici Rokin kao podsjetnik da je ovdje nekoć stajala Heilige Stede.
Doći na hodočašće u Nizozemsku i ne posjetiti beginaž bilo bi jednostavno bogohuljenje. Begarde i begine – one pobožne osobe koje nisu bile redovnici u strogom smislu, ali su po uzoru na redovnike njegovale zajednički život i pobožne prakse – povezujemo sa srednjim vijekom, a ipak je posljednja amsterdamska begina umrla tek 1971.! Beginaži su bili jedina katolička ustanova koja je preživjela nakon što su protestanti preuzeli vlast u Nizozemskoj – kuće u nizu u njima bile su privatno vlasništvo pojedinih begina, a ne crkvena imovina, pa ih nije bilo moguće oduzeti. Amsterdamski beginaž nalazi se u samom središtu grada, a od rušenja Heilige Stede njegova je katolička kapela glavno amsterdamsko središte štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta i Amsterdamskog čuda. O njoj se brinu oci sakramentinci (eymardovci).
Crkva na Krijtbergu nalazi se blizu Begijnhofa, s druge strane kanala Singel. Na našem je putu kao izvrstan primjer monumentalne i kićene neogotike, koja je danas najčešći stil katoličkih crkava u Nizozemskoj. Naime, kad je katolicima krajem 19. stoljeća napokon dopušteno graditi crkve, gradili su ih posvuda odjednom u tada najmodernijem stilu. Nažalost, od 1950-ih do 1970-ih, kad je zemljom prošao novi val ikonoklazma, mnoge od tih crkava (uključujući protestantske), često izvanredna umjetnička djela najslavnijih arhitekata, srušene su. Krijtberg, kako pokazuje njegov titular sv. Franjo Ksaverski, pripada isusovcima. Prije je na tom mjestu bila skrivena crkva (schuilkerk) koju su oni vodili. Danas je ondje samo nekoliko otaca, i to starijih, ali su ondje i vode vrlo živu pastoralnu djelatnost. Na nedjeljnim misama crkva na Krijtbergu puna je kao u Poljskoj, a radnim danom ima i svakodnevna misa u 12:30.
Na trgu Dam, pokraj Kraljevske palače (nekadašnje gradske vijećnice), stoji Nieuwekerk, gdje se nizozemski monarsi ustoličuju i vjenčavaju. Mjesto nekadašnjeg glavnog oltara zauzima veličanstvena barokna grobnica admirala Michiela de Ruytera, najvećega nacionalnog junaka, koji je u dugim pomorskim ratovima 17. stoljeća spasio nizozemsku neovisnost, smrtno ugroženu od Engleza. Postavljanje grobova junaka ondje gdje je bio glavni oltar bio je tada popularan kalvinistički običaj.
U crkvi su pokopani i Joost van den Vondel – nizozemski Shakespeare i kriptokatolik –, P. C. Hooft, najistaknutiji nizozemski pjesnik, slikar Gabriël Metsu, gradonačelnik Nicolaes Tulp, poznat s Rembrandtove slike „Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa”, i Willem Blaeu, slavni kartograf koji je u kartografiji postavio nove standarde.
U ulici Spuistraat stoji neogotička crkva sv. Dominika, koju je projektirao Pierre Cuypers i koja je upisana kao nacionalni spomenik, a koja je do kraja 1960-ih pripadala dominikancima. Tijekom obiju reformacija – prve u 16. stoljeću i njezina ponavljanja 1960-ih (koje nikad nije stiglo do Poljske) – nizozemski dominikanci bili su u predvodnici promjena, a dobar dio njih svojevoljno je napustio Katoličku Crkvu.
Tako je i Dominikanski red izgubio crkvu sv. Dominika u Amsterdamu. Tamošnja zajednica provodila je riskantne liturgijske i teološke eksperimente i na kraju se pretvorila u neovisnu „ekumensku” zajednicu, koja postoji i danas.
U Haarlemu, stotisućnom gradu blizu Amsterdama, nalaze se dvije velike katedralne crkve, obje nazvane po sv. Bavonu, zaštitniku grada. Razlog je, naravno, složena vjerska povijest Nizozemske. Da ih se ne bi miješalo, obično se govori o „Starom Bavonu” i „Novom Bavonu”.
Monumentalna crkva u stilu brabantske gotike s kasnogotičkim tornjem visokim 78 m, koja zauzima počasno mjesto na glavnom gradskom trgu. Građena od kraja 14. do početka 16. stoljeća, povijesno je bila glavna crkva Haarlema. Godine 1559. papa Pavao IV. osnovao je Haarlemsku biskupiju, a crkva sv. Bavona postala je njezina katedrala. No samo dva desetljeća kasnije protestanti su silom zauzeli grad, katoličke crkvene strukture ukinute su, a vjernici su morali prijeći u ilegalu. „Stari Bavon” lijep je primjer golemih gotičkih crkava poznatih sa slika nizozemskoga Zlatnog doba, koje su u srednjem vijeku bile katedrale i župne crkve bogatih nizozemskih gradova, a u 16. stoljeću prešle kalvinistima, s unutrašnjošću tipičnom za tu konfesiju. Ovdje je pokopan slikar Frans Hals. Crkva je poznata i po izvrsnim orguljama (62 registra i oko 5000 svirala), na kojima su svirali, među ostalima, Händel i Mozart.
Godine 1853., nakon što je papa Pio IX. obnovio crkvenu hijerarhiju u Nizozemskoj, Haarlem je ponovno postao sjedište rimokatoličkog biskupa. Protestanti, koji su tada prevladavali u zemlji, lakše su podnosili katoličkog biskupa u Haarlemu, podalje od glavnih putova, nego u glavnom gradu Amsterdamu. Gradnja nove katedrale povjerena je obitelji Cuypers, najpoznatijim nizozemskim arhitektima 19. stoljeća, koji su k tome bili katolici. Zadržan je povijesni titular sv. Bavona.
Gradnja „Novog Bavona” dovršena je 1930-ih. Crkva je jedan od najboljih primjera izvrsne nizozemske sakralne arhitekture prve polovice prošlog stoljeća. Njezin eklektički stil spaja neogotičke, bizantske, orijentalne i art déco elemente. Zbog mnogih kupola crkva se naziva i „KoepelKathedraal” (Katedrala s kupolama). U kripti je mali muzej sakralne umjetnosti s vrijednim izlošcima, a može se popeti i na toranj, s kojeg pogled seže sve do Sjevernog mora. Župni dvor „Novog Bavona”, i sam vrijedan spomenik s izvrsnim interijerima i opremom s početka 20. stoljeća, rezidencija je biskupa Haarlem-Amsterdama Jana Hendriksa.
Odmor ili razgledavanje, primjerice izvrsnog Pomorskog muzeja s replikom broda Nizozemske istočnoindijske kompanije.
Sveta misa u jednoj od crkava u središtu – ovisno o dogovoru s organizatorima Tihe procesije – i sama Tiha procesija.

Sveta misa u kapeli Occo Hofje na Nieuwe Keizersgracht 94. Ime potječe od bogate bankarske obitelji Occo, koja je financirala i Occo Codex za kapelu Amsterdamskog čuda, Heilige Stede. To je raskošno iluminirani glazbeni rukopis, jedini predmet koji je preživio iz Heilige Stede koju su uništili protestanti, jer su ga njegovi utemeljitelji uspjeli sakriti. Njihovi su nasljednici otkrili njegovo postojanje tek 400 godina kasnije! Occo Hofje pak je utočište za udovice i neudane žene sagrađeno 1774., koje je financirala ista obitelj. Takve su ustanove bile vrlo česte u Nizozemskoj u 17. i 18. stoljeću, ali Occo Hofje bio je namijenjen katolkinjama. U dvorištu je mala kapela s baroknom opremom i upravo će ondje oci dominikanci koji vode hodočašće slaviti nedjeljnu misu za sudionike. Nakon mise, prema nizozemskom običaju, predviđeno je okrjepljenje (kava i keksi) koje nudi uprava Occo Hofjea. Fotografija prikazuje prikaz Amsterdamskog čuda sa svetohraništa kapele u Occo Hofjeu.
Tekstovi i fotografije: Dominika Krupińska, autorica bloga „Adoptuj kościół w Holandii”.
Događaj se može održati samo ako se prijavi dovoljna skupina sudionika. Da bi putovanje bilo moguće, pomozite nam proširiti vijest i doprijeti do svih koji bi mogli biti zainteresirani. Vaša rana prijava i osobna preporuka bit će najdragocjenija reklama!
Uvjereni smo da snaga Crkve ovisi o tome kako se slavi liturgija. Za većinu katolika sudjelovanje u misi temeljni je način življenja vjere. Kvaliteta njihove vjere ovisi o tome što na misi vide, čuju i doživljavaju. Zato poučavamo vjeru i pružamo alate za njezino življenje u liturgiji. Vjerujemo da će se tako Crkva obnoviti.
Amsterdamska procesija spomen je na nekoć slavno euharistijsko čudo koje se ondje dogodilo 15. ožujka 1345. Više od dvjesto godina – sve do protestantske revolucije – nizozemski glavni grad bio je sjedište velikog hodočasničkog središta koje je privlačilo hodočasnike iz cijele zapadne Europe.
Procesija je obnovljena krajem 19. stoljeća, nakon ublažavanja protukatoličkih ograničenja, ali je zbog zabrane katoličkih procesija, koja je vrijedila do 1983., zadržala „skriveni” karakter, to jest bez vanjskih znakova bogoštovlja.
Danas je to najveći javni događaj Katoličke Crkve u Nizozemskoj, vjerno održavan u ožujskoj noći sve do 2020., kad je zbog izbijanja pandemije koronavirusa otkazan tjedan dana prije početka i „preseljen na internet” – snimke su bile dostupne kao pratnja duhovnom sudjelovanju od kuće.
Zanimljivo je da se euharistijsko čudo u 14. stoljeću dogodilo i u Krakovu. Lopovi su iz crkve Svih svetih ukrali pokaznicu s hostijom, ali su je, svladani strahom, ostavili u močvarama kod sela Bawół, na području današnje četvrti Kazimierz.
No pokaznica koja je ležala u močvari sjala je neobičnim svjetlom, pa je pronađena i u svečanoj procesiji koju je predvodio krakovski biskup vraćena natrag. U spomen na te događaje kralj Kazimir Veliki sagradio je crkvu Tijelova. Na te se događaje pozivaju i organizatori procesije u Krakovu.
Kodeks je jedini predmet spašen iz više nepostojećeg svetišta Amsterdamskog čuda, koje je do svojeg uništenja u drugoj polovici 16. stoljeća proslavilo grad u cijeloj Europi.

Occo Codex nastao je početkom 16. stoljeća u radionici Petrusa Alamirea, najboljeg kaligrafa svojega vremena. Sadrži blaga francusko-flamanske polifonije 15. stoljeća. Neka su djela dobro poznata i skladali su ih veliki pjevači onoga doba – Isaac, Mouton, Josquin des Prez – dok su druga djela anonimnih skladatelja.

Taj je rukopis bio namijenjen za potrebe crkve u Amsterdamu – Heilige Stede – posvećene štovanju Presvetog Oltarskog Sakramenta. Crkva je sagrađena u 14. stoljeću upravo na mjestu Čuda koje se ondje dogodilo u ožujku 1345.
Rukopis je jedini predmet koji je preživio iz amsterdamskog svetišta Čudesne hostije, zahvaljujući tomu što ga je obitelj utemeljitelja sakrila. Taj rukopis iz 16. stoljeća, nastao u slavnoj radionici Petrusa Alamirea, s visokokvalitetnim polifonim skladbama i lijepim ilustracijama, čuvali su potomci obitelji Occo 400 godina, a muzikolozima je otkriven tek prije nekoliko desetljeća.
U ožujku 2020., nakon godinu dana priprema, vokalni ansambl „Ex Tempore” došao je u Amsterdam da izvede repertoar u čast Presvetog Oltarskog Sakramenta iz Occo Codexa, uključujući Missa Pange lingua Josquina des Preza i druga blaga polifonije, od kojih su neka sačuvana samo u Occo Codexu i u tišini čekaju trenutak kad će ponovno moći oživjeti.
Koncerti su ipak morali biti otkazani u posljednji trenutak zbog epidemije koronavirusa, ali glazbeni materijal koji su pripremili Marcel Pérès i zbor Ex Tempore dobio je novi život u obliku snimaka koje su načinili isusovci iz crkve sv. Franje Ksaverskog na Krijtbergu.
Njihov podcast (nizozemska inačica „Molitve na putu”) sadrži tri skladbe u izvedbi zbora Ex Tempore, koji je prošle godine u Poljskoj osnovao istaknuti francuski poznavatelj stare crkvene glazbe Marcel Pérès upravo kako bi ponovno oživio glazbu kapele Heilige Stede sačuvanu u takozvanom Occo Codexu.

Osim kratkog uvoda i sažetka na nizozemskom, ostatak podcasta čine zvukovi Stille Omganga i pjevanje poljskog zbora. Pomoću internetskih alata možete pratiti kartu trase procesije i moliti uz snimljene zvukove. Podcast traje onoliko koliko je potrebno da se prijeđe trasa procesije amsterdamskim ulicama Kalverstraat, Nieuwendijk, Warmoesstraat i Nes. Dostupan je na molitvenoj platformi „Bidden Onderweg”, koju vode nizozemski isusovci, na adresi https://biddenonderweg.org/speler/uitgelicht/2715.
U nastavku možete poslušati širi izbor snimljenih skladbi (11 zapisa); popis za reprodukciju dostupan je i na našem kanalu Hearthis.at.
Zbor Ex Tempore i koncerte „Occo Codex” u Amsterdamu i Heiloou organizirala je Udruga Brandsma u suradnji s Dominikanskim liturgijskim centrom i Zakladom sv. Benedikta. Medijski pokrovitelji projekta: Liturgia.pl, Magnificat, Christianitas, Rycerz Niepokalanej, Bemint Elkander!, Miłujcie Się! i Adeste.org.

Sign up here to receive our latest news by e-mail.