U subotu 11. prosinca 2010. u benediktinskoj opatiji u Tyniecu održan je susret liturgijskih zajednica, na poticaj opata Bernarda Sawickog OSB i o. Tomasza Grabowskog OP, predsjednika Dominikanskog liturgijskog centra.
Sudionici su se okupili kako bi razgovarali o krizi liturgije u Poljskoj i dogovorili zajedničke inicijative koje bi je mogle popraviti.
Među pedesetak sudionika bili su teolozi, liturgičari, glazbenici, voditelji skupina i organizatori glazbenih i liturgijskih radionica, povezani među ostalim s Liturgijskim središtem Pokreta Svjetlo-Život u Chorzówu, Dominikanskim liturgijskim centrom, časopisom „Christianitas”, duhovnim vježbama „Mysterium Fascinans” i Vroclavskim liturgijskim vokalnim studijem. Poseban gost susreta bio je predsjednik Komisije Poljske biskupske konferencije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, biskup Stefan Cichy.
Kako je o. Sawicki napomenuo u svom pozivu, „među onima koji idu u crkvu vidimo sve veću čežnju za dostojnom liturgijom”. Sudionici nisu skrivali da situacija u mnogim crkvama može razočarati.
Upozorili su na nemar i nedostatak liturgijske svijesti i kulture, koji vode u rutinu i žurbu, pa čak i u zlouporabe svećenika. Katkad ne pomažu ni intervencije kod župnika. „Svećenici podcjenjuju svoje potencijalne slušatelje i ‚spuštaju razinu’”, objašnjava Tomasz Dekert, voditelj uredništva Liturgia.pl. „U homiliji se neće pozvati na teologiju, pretpostavljajući da ljudi neće razumjeti. Neće upotrijebiti Prvu euharistijsku molitvu jer je preduga i vjernicima bi moglo biti dosadno. Neće uvesti ordinarij na latinskom jer misle da ljudi to neće svladati.”
Isto spuštanje razine često vidimo i u crkvenoj glazbi. „Sanjam da će jednoga dana ljudi odgovorni za glazbu u svojim zajednicama imati osnovno znanje o glazbi i liturgiji, jer su – uz zauzetost i strast – to nužna oruđa za lijepo i svjesno sudjelovanje u liturgiji”, kaže Katarzyna Młynarska, na čiji je poticaj 2009. osnovan Vroclavski liturgijski vokalni studio. „Inicijativa nije namijenjena samo onima koji pjevaju u sastavima ili scholama, nego svakome tko želi vježbati svoj glas”, dodaje.
Problem estetike u crkvi ne tiče se samo glazbe nego i uređenja crkve. „Što ljudi nalaze na mjestu gdje bi trebali osjetiti sveto?”, pita o. Hieronim Kreis OSB, autor knjige Podręcznik ikebany liturgicznej. Kwiaty w kościele. „Nametljivu, napuhanu, dosadnu propagandu – jer to nema nikakve veze s evangelizacijom; to može ljude samo odbiti.” Uvjerava da čak i dobro odabrano i dobro aranžirano cvijeće može služiti navještaju Riječi.
Mnogo je kritika bilo upućeno hijerarhijskoj Crkvi. Upitan osjeća li se prozvanim, biskup Stefan Cichy odgovorio je da je svjestan kako se neka pitanja postavljaju zbog njegove prisutnosti i da je to dobro. Obećao je i da će na kraju pokušati razjasniti te stvari. Unatoč toj najavi, biskup je u svom sažetku upozorio na neke crkvene inicijative na području liturgije, koje ipak teku usporedno s inicijativama laika. O nedostatku stvarne suradnje na tom području nije se izjasnio.
Ipak, nije sve ostalo na kritici. Sudionici su razmatrali moguće načine rješavanja problema koji se tiču dostojnog okvira i slavljenja liturgije u skladu s njezinim značenjem. Pojavilo se pitanje formacije – ne samo svećenika koji slave misu i ministranata, čitača, psalmista, kantora, schola i orguljaša koji na njoj služe, nego i onih koji u njoj sudjeluju. Paweł Milcarek iz „Christianitas” upozorio je da je se ne smije svesti samo na teoriju: „To je naš pozitivistički obrazac: i dalje vjerujemo da što je više obrazovanja, to će ljudi više razumjeti i svi će se problemi riješiti. Problem liturgije pokušavamo riješiti tako da mnogo o njoj govorimo i mnogo radimo izvan nje.”
Alternativom se čini formacija kroz slavlje, čiju je važnost naglasio bogoslov Krzysztof Porosło, jedan od organizatora duhovnih vježbi „Mysterium Fascinans”, čije će se četvrto izdanje održati od 12. do 14. kolovoza 2011. „Volim metaforu liturgije koju je predložio Romano Guardini: da je liturgija ‚igra’ – moglo bi se reći i ‚partija’ – ne u smislu nečega površnog i nevažnog, nego u smislu da je čovjek tijekom ‚igre’ posve slobodan; on je ono što jest – ‚igra’ je oblik njegova postojanja. Riječ je o tome da u liturgiji budemo posve autentični, da pred Bogom stojimo u istini o sebi i da rastemo prema onome što trebamo biti. Kad počnemo slaviti, potreban nam je i određeni okvir, određena pravila prema kojima naša ‚igra’ postaje punija. To izražava i metafora plesa: čovjek koji pleše također je slobodan, autentičan prema partneru i uživa u plesu. Ali da bi se to dogodilo, najprije treba naučiti korake.” Po njegovu mišljenju to ne znači potpuno se odreći teorije u korist prakse. „Zdrava kateheza, koja uvodi ili tumači, nužna je i utječe na to kako doživljavamo liturgiju. Koje omjere zadržati? To je najteže pitanje i stalno ga učimo dok organiziramo duhovne vježbe. Krećemo se više prema uvodnim katehezama nego prema akademskim, vrlo preciznim predavanjima, a nadasve ističemo prvenstvo samog slavlja. Ne toliko govoriti o liturgiji koliko je slaviti”, naglašava bogoslov Krzysztof Porosło.
Posebno je pitanje kako izgleda formacija kroz slavlje u slučaju djece. Prema Tomaszu Dekertu, posebne mise za najmlađe, umjesto da ih odgajaju za odraslost, odrasli prilagođavaju njihovim navodnim potrebama. Paweł Milcarek priznaje da te mise imaju mnogo pozitivnih strana, ali naglašava da ne ispunjavaju svoju ključnu ulogu: ne uvode djecu u samu liturgiju. Dodaje da misa slavljena za djecu treba biti štedljiva u dodacima, ali cjelovita.
Teško se bilo oteti dojmu da broj i složenost problema nadmašuju ideje za njihovo rješavanje. Teško je očekivati da ta šačica ljudi u kratkom vremenu išta promijeni u velikim razmjerima. Ipak, vrijedi se podsjetiti da je to bio prvi susret te vrste i da je pokazao kako u raznim dijelovima Poljske ima ljudi kojima je stalo do poboljšanja stanja i koji u tom smjeru čine male korake – što daje nadu da će biti bolje.